Mentalno zdravlje
Mentalno zdravlje je nije samo odsustvo poremećaja ili bolesti. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji to je stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi svojoj zajednici. Mentalno zdravlje je značajno povezano s našim subjektivnim osjećajem dobrobiti – našom emocionalnom, psihološkom, socijalnom (društvenom), duhovnom, ali i tjelesnom dobrobiti i sastavni je dio općega zdravlja. Osoba koja je dobroga mentalnog zdravlja zadovoljna je, pozitivna, sposobna biti sretna u obitelji, prihvaća druge ljude, sposobna je stvarati i održavati prijateljstva, produktivna je i dobro se nosi sa životnim nedaćama i stresovima. Mentalno zdravlje je stanje dobrobiti i temelj koji omogućuje djeci i mladima da ostvare vlastite potencijale. Za očuvanje mentalnoga zdravlja je važno ulaganje u emocionalnu dobrobit (osjećaji), psihološka dobrobit (pozitivno funkcioniranje), društvenu dobrobit (odnosi s drugima i prema društvu), tjelesnu dobrobit (tjelesno zdravlje), duhovnu dobrobit (smisao života). Sve to čini naše mentalno zdravlje.
Mentalni poremećaj prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji karakterizira klinički značajan poremećaj na kognitivnoj, emocionalnoj ili ponašajnoj razini, a obuhvaća niz stanja s različitim simptomima.
Psihosocijalni poremećaj je opisuje utjecaj društvenih čimbenika na um i ponašanje te međuodnos uma i društva u ljudskom razvoju.
Psihosocijalni invaliditet je izraz koji se koristi za označavanje “svih osoba koje, bez obzira na njihovu samoidentifikaciju ili dijagnozu, doživljavaju diskriminaciju i društvene prepreke na temelju stvarne ili percipirane dijagnoze mentalnog zdravlja”. Izraz “mentalni poremećaj i psihosocijalni invaliditet” koristi se u Akcijskom planu SZO-a za mentalno zdravlje 2013. – 2020. Međunarodni mehanizmi i agencije za ljudska prava koje predstavljaju osobe s invaliditetom preporučuju korištenje termina “osobe sa psihosocijalnim invaliditetom”.
Depresija je jedan od najčešćih problema mentalnog zdravlja i često se razvija uz anksioznost. Depresija može biti blaga i kratkotrajna ili teška i dugotrajna. Neke ljude depresija pogodi samo jednom, dok je drugi mogu doživjeti više puta. Depresija se može dogoditi kao reakcija na događaje poput zlostavljanja, nasilja u školi, smrti bliske osobe ili obiteljskih problema poput obiteljskog nasilja ili raspada obitelji. Netko može pasti u depresiju nakon dugotrajnog života u povišenoj razini stresa. Depresija može biti nasljedna, a ponekad se depresija dogodi bez da je moguće utvrditi uzrok. Depresija se kod djece i adolescenata može pojaviti kao produljeno razdoblje tuge ili razdražljivosti. Prilično je česta među starijom djecom i tinejdžerima, ali često ostane neprepoznata. Djeca i adolescenti koji pate od depresije izložena su većem riziku od samoozljeđivanja, stoga takve reakcije uvijek treba shvatiti ozbiljno.
Samo zato što dijete izgleda žalosno, to ne znači nužno da ima depresiju. No ako tuga postane dugotrajna ili ometa normalne društvene aktivnosti, njihove interese, školski ili obiteljski život, to može značiti da im je potrebna podrška stručnjaka za mentalno zdravlje. Samo liječnik ili stručnjak za mentalno zdravlje mogu dijagnosticirati depresiju, stoga se nemojte ustručavati pitati svog liječnika za savjet ako ste zabrinuti za svoje dijete.
Anksioznost je osjećaj zabrinutosti i straha zbog nečega. Male količine brige i straha mogu pomoći da budemo sigurni i zaštititi nas od opasnosti. Ponekad se zbog tjeskobe osjećamo kao da su stvari gore nego što zapravo jesu i možemo se osjećati preplavljeno strahom. Stalna zabrinutost može dovesti do dugotrajne tjeskobe. Ako tjeskoba sprječava dijete da radi stvari u kojima inače uživa ili se osjeća zabrinuto ili paničari u situaciji koja nije stresna, tada je važno potražiti podršku što će mu pomoći da se osjeća bolje.
Napadaj panike je osjećaj straha i tjeskobe koji osobu može sasvim iznenada preplaviti i obično je popraćen intenzivnim fizičkim simptomima kao što su ošamućenost, nedostatak zraka i ubrzani rad srca. Mnoga djeca tijekom napadaja osjećaju strah, kao da će se nešto loše dogoditi. Ovi se osjećaji mogu javiti čak i kada ne postoji stvarna opasnost. Nije uvijek jasno što uzrokuje napade panike kod djece ili odraslih. Ono što znamo je da osjećaj tjeskobe zbog nečega ili doživljavanje nečeg teškog ili stresnog može uzrokovati napadaj panike. Te situacije mogu uključivati:
- teška iskustva kod kuće ili u školi
- stres oko ispita, prijateljstava ili veze
- smrt voljene osobe
- zastrašujuće iskustvo poput zlostavljanja ili zanemarivanja
- iskustvo koje uključuje nasilje
Napadaji panike često počinju tijekom adolescencije, iako mogu započeti i tijekom djetinjstva. Napadi mogu dovesti do teške tjeskobe, kao i utjecati na druge dijelove djetetovog raspoloženja ili funkcioniranja. Neka djeca počinju izbjegavati situacije u kojima se boje da bi moglo doći do napadaja panike. Adolescenti mogu koristiti alkohol ili droge kako bi smanjili svoju tjeskobu. Ako se ne prepoznaju i ne liječe, napadaji panike mogu uzrokovati buduće komplikacije kod djece kao što su teška depresija i suicidalno ponašanje. Kada se rano dijagnosticiraju, djeca koja doživljavaju napade panike obično dobro reagiraju na liječenje.
Stigmatizacija osoba koje imaju neke psihičke probleme opisuje se kao obilježavanje, marginaliziranje i izbjegavanje tih osoba upravo zbog problema koje imaju. Podrijetlo riječi stigma puno govori o značenju toga naziva: riječ stigma na grčkome jeziku znači 'naglasiti', 'istaknuti', 'označiti' i nema negativno značenje. Pri preuzimanju te riječi u latinski jezik ona dobiva negativno značenje, točnije znači 'sramoćenje' i 'degradacija'. Stigmatizacija ima negativne posljedice na prepoznavanje problema i osobito na pružanje pomoći. Pojam stigmatizacije obuhvaća tri komponente: neznanje, predrasude i diskriminaciju. Stigma je problem znanja, stava i ponašanja.
Društvena stigmatizacija uključuje negativno etiketiranje, marginaliziranje i izbjegavanje pojedinaca zato što imaju određena obilježja, primjerice zato što imaju probleme mentalnoga zdravlja ili mentalni poremećaj. Stigma također može biti strukturna jer utječe na zakone, politike, stavove i kulturne norme te kršenje ljudskih prava.
Stigma o mentalnom zdravlju i dalje je snažna sila koja ometa napore za promicanje mentalnog zdravlja i zaštitu ranjive djece i mladih. Diskriminirajući učinci stigme spriječavaju djecu i mlade da traže liječenje i ograničili njihove mogućnosti za rast, učenje i napredak.
Jedan od najštetnijih učinaka stigme je taj što može ometati želju pojedinca da potraži pomoć. Stigma čak može spriječiti djecu i mlade da otkriju svoje simptome najbližim osobama. Umjesto toga, mnogi mladi ljudi odlučuju se sami nositi sa svojim borbama za mentalno zdravlje.
Doista, djeca i mladi s mentalnim stanjima, kada govore, kažu da odbijanje, nerazumijevanje i diskriminacija povezani sa stigmama o mentalnom zdravlju mogu biti nepovoljniji od samog stanja.
Djeca ne uče sama stigmatizirati stanja mentalnog zdravlja, mnoga zrcale ponašanja koja vide u svijetu oko sebe.
Predrasude su pretežno negativni stavovi prema nekoj skupini ili pojedincima, a temelje se na neznanju ili neinformiranosti. Predrasude su stavovi koji su doneseni unaprijed, uglavnom su neopravdani i neutemeljeni s tendencijom pretjeranoga poopćavanja. Ono je što ih čini problematičnima to da su stečeni vrlo rano u životu i da su vrlo otporni na promjenu. Stigmatizacija osoba s mentalnozdravstvenim problemima i poremećajima temelji se upravo na predrasudama. Najčešće predrasude povezane s mentalnim poremećajima odnose se na to da su neizlječivi, da su izraz slabosti, da su osobe s mentalnim poremećajem opasne, nesposobne, krive za vlastitu bolest i sl. Najčešća je predrasuda povezana s depresijom da će osoba biti doživljena kao slaba, poremećena, da će biti neshvaćena ili čak ismijana. Predrasude koje imaju depresivna djeca i adolescenti o depresivnosti često su razlog da ne traže pomoć i da svoje probleme ne povjeravaju drugima. Vrlo im je teško naći osobu u koju će imati povjerenja i koja će im jamčiti anonimnost .
Diskriminacija je ponašajni vid stigmatizacije i označava sva ona ponašanja koja proizlaze iz predrasuda, a kreću se od blagih oblika nepravednih postupaka do vrlo agresivnih i negativnih ponašanja. Budući da se temelji na predrasudama, diskriminacija najčešće rezultira kršenjem ljudskih prava i odvajanjem, izoliranjem i odbacivanjem diskriminiranih osoba.
